my american scrapbook: samopouzdanje
|
Na početku posta ću uvijek podsjećati da je natječaj za razmjenu otvoren od 09.10. do 25.11. posjetite stranicu FSO-a ili pogledajte moj post. ¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤¤ Nešto sam shvatila prije nego što sam pošla na razmjenu. Kad sam pogledala sve one učenike koji su pošli na razmjenu i vratili se, shvatila sam da im je jedno svima zajedničko; nekako se čine samopouzdanijima. Svi su mi nekako zračili tom aurom punom sigurnosti u sebe. Pitah se zašto; Je li to zato što su morali biti daleko od svojih bližnjih na toliko dugo razdoblje? Je li to zbog novog društva? Je li to zato što su bili prepušteni sebi? Nisam baš uspjela potpuno dokučiti zašto, ali nije me toliko brinulo jer sam bila sigurna da ću to otkriti i sama. Jer, na posljetku, i ja sam trebala napraviti to što su i oni, zar ne? Sada kada sam se vratila, opet gledam na ljude koji su bili na razmjeni; da, definitivno se čine drukčijima. Pogotovo jedan dečko u mojoj generaciji. Kako bi moja mama rekla: "Drukčiji za 180 stupnjeva!" Ne znam je li to zato što su sad maturanti, ne znam je li to samo jer je prošla godina dana da malo sazriju, ali se definitivno čine samopouzdanijima. Sad pogledam i sebe. Jesam li se promijenila? Je li ta godina ostavila tragove na meni? I u meni? Što mi se čini? ... Da, definitivno. Mislim da sam drukčija na nekoliko načina. Sada imam jednu novu perspektivu na svijet oko sebe. Sad znam mnogo više o nekim stvarima nego prije. O nekim stvarima o kojima ne bih možda nikad ili tek kasnije shvatila. Evo, na primjer; Oduvijek sam se voljela smatrati tolerantnom osobom koja je otvorena za različitosti. Međutim, jednu sam godinu bila van ovog malog grada u kojem je žena drolja čim malo skrati dužinu suknje pa se, ne dao bog, usudi nositi minice i malo veći dekolte. Ili ako se netko pak odluči na neki veliki projekt unutar grada pa ispada megaloman. Ili ako se pak sazna nečija alternativna seksualna orjentacija ta osoba postane predmet svih tračeva pa čak i prozvan bolesnikom. Jednu sam godinu živjela među curama koje su stalno nosile minice i dosta duboki dekolte i bivale opominjane od profesorice, a nitko u školi to nije doživljavao kao droljasto ili neobično osim ako netko ne bi stvarno pretjerao. Jednu godinu sam živjela među curama koje imaju tako lijepa lica, ali o svom tijelu ne vode nimalo računa i nije ih briga kad im debeli komadi sala ispadaju između pretijesne suknje i prekratke košulje. Jednu godinu sam živjela u školi u kojoj ljudi otvoreno priznaju svoju homoseksualnost ili biseksualnost i nikoga nije bilo briga. Tako se sada vratim i sjednem na piće s nekim ljudima i bude mi tako neobično da se recimo homoseksualnost spominje kao nešto ultra-egozotično ili čak abnormalno. Bude mi neobično što drugi znaju bii dosta ograničeni i budem iznenađena što se ja uopće čudim tome. To sam sad uzela kao jedan primjer, ali ima toga još. Zatim, kako sam jednu godinu bila bez roditelja, ili vam ga bez onih kojima ste najvažniji i koji obavljaju puno stvari umjesto vas. Jest da sam bila čak i prezaštičena od škole i organizacije, ali one svakodnevne stvari su bile moja odgovornost. Više nitko neće doći provjeravati jesam li se probudila na vrijeme ili pobrinuti za sve detalje ili me podsjećati da nešto bude učinjeno. To sam sve morala ja. Još pogotovo kad odete u goste nekome i spavate pod njihovim krovom. Morate se nekako odužiti za to gostoprimstvo, zar ne? Pa pomagati u nekim sitnim kućnim stvarima, imati stalno tu neku želju da nešto napravite kao npr. pospremite suđe iz perilice ili pomognete u nekom kućanskom poslu. Iste one poslove koji bi mi kod kuće bili tako lijeni za napraviti. Onda se nakon takve godine vratim doma i nađem brata kako prigovara za neke sitnice o kojima sam se tamo trebala sama brinuti. Ili mu je čak teško napraviti neki sitni kućni poslić, kao, mama će. Sad mi postaje čak i neugodno kad mama radi neki kućni posao koji ja mogu napraviti. Ne znam, skroz je drukčije kad isti prostor morate dijeliti s još mnoštvo drugih. Kad nemate dovoljno privatnosti i uvijek morate imati na umu da isti prostor, izvore, hranu koristi i mnoštvo drugih. Kad znate da jedino kroz sklad, kompromis i rad s obje strane možete sretno živjeti. Vjerujem da se tako naučimo oslanjati sami na sebe i počinjemo shvaćati da jedino sami, kroz svoju snagu, moramo i možemo opstati. Makra živjeli s još mnoštvo ljudi i makar imali hrpu ljudi koja će se brinuti za vas 24/7, ipak nikome nismo toliko važni jer im nismo djeca, svi smo tuđa. Ipak su roditelji samo jedni i nitko se drugi neće nikad više ni htjeti brinuti i voliti nas toliko. Također, kaže se da sebe najbolje spoznajemo tek kad izađemo iz poznate sredine. Mislim da mogu potvrditi tu uzrečicu. Tek sam u novim situacijama shvatila koliko trebam poraditi na nekim osobinama ili sam možda došla do iznenađujućih spoznaja o svom ponašanju i mislima. U susretu s novim izazovima sam shvatila što toliko volim što ovdje imam u Dubrovniku, a što nipošto ne bi trebalo biti tako kako jest ovdje. Kad smo sami imamo vremena promisliti o sebi samima i shvatiti svoje prioritete, ukuse i sklonosti. Zahvaljujući ovom iskustvu uspjela sam proširiti svoje vidike jer sam upoznala više drukčijih ljudi, više osobnosti, više o ljudskom ponašanju, više o sebi, više o tome što želim od svog života. Kao što u mojoj školi nitko neće čitati misli i servirati sve na srebrnom pladnju, ali ako sama krenem s idejom i zatražim pomoć, vrata će bi se otvorila i dobila bih podršku. To se isto da primijeniti i u životu. Sami sebi stvaramo svoj život i sami sebi kreiramo budućnost. Bit će nam jedino onako kako mi prostremo. I nikako drugačije. Možda nas ta spoznaja vodi s razmjene. Možda smo shvatili da trebamo poraditi na sebi pa i jesmo. Možda sad znamo mnogo više nego prije. Pa kad znamo možda smo i manje anksiozni. Pa samim time i sretniji. Pa se to i odrazi na našem pouzdanju. Vjerojatno u takvim situacijama i u takvim sredinama bolje spoznamo svoju vrijednost i shvatimo da smo zapravo mnogo sposobniji nego što smo umislili. E, pa hvala ti na tome. |
