where I have been, what I have been doing...
         |
03.08.2009., ponedjeljak
11.03.2008., utorak
online ili pošta?
|
Sad smo već u ožujku. Ovo znači da je još samo nešto malo vremena preostalo do konačnih odluka u travnju. Znate što još ovo znači? Grozna nestrpljivost. Naime, prva dva mjeseca je bilo lako. Bila sam svjesna da neću ništa znati do travnja, pa sam bila mirna znajući da ne mogu ništa poduzeti. Uz to sam još bila i dovoljno zauzeta slanjem financial aid formulara i još nekih stvari ako kojoj školi nije nešto stiglo. Na svu sreću, sve moje škole su primile što treba, a samo jedna je zatražila da joj opet faksiram neki formular, jer mi se čini da su ga izgubili. Onda dođe veljača. Pa prođe. Pa onda uđemo u ožujak. Eh, sad su konačne odluke napokon toliko blizu da smo gledam kad će više proteći ti dani da prođe ova napetost. Nije da sam konstantno pod stresom zbog toga ili da noću ne spavam. Ne, ne. Hvala bogu, samo sam na zdravoj razini ovakvog iščekivanja: svakog dana po pet-šest puta promislim o mogućim ishodima i ima tu svega, da znate. Razmišljam o scenariju primitka - euforija, skakanje, kakav bi to osjećaj mogao biti, što bih prvo poduzela, komu i kako bih pošla to javiti?! Razmišljam o scenariju liste za čekanje - koliko dugo bih bila na toj listi, bih li se uopće skinula s nje, pa razmišljam o onim napetim filmskim trenucima "zadnji čas" - taman kad mi potonu sve nade, onda dođe taj primitak s liste! A na žalost, mora se pripremiti i o mrskoj situaciji odbijanja. Moram se natjerati da to prihvatim što mirnije tako da si ne dopuštam da se nadam previše. Kako je ovo jedna od onih godina kad je ishod procesa dosta nejasan, moram se pripremiti na činjenicu da će me dosta škola morati i odbiti. :( Za takve situacije ne znam kako bih reagirala jer mi još nisu dovoljno stvarne. Nadam se da neće previše boliti. Samo se nadam da će me bar jedna škola primiti s dovoljno financial aida. Bar jedna od šest, ne tražim previše, zar ne? A da, koliko sam se utuvila u ovaj uvod, skoro sam i zaboravila o čemu sam trebala pisati. Da, dakle. Odluke: odmah pogledati online ili čekati pravu poštu? Provjeravanje online: brzo, lako, nema neugodnog iščekivanja jesam-il'-nisam upala, zna se točno kad i gdje. Čekanje pošte: iščekivanje raste, ne zna se kad će poštar navratiti s mojom omotnicom, tim više što živim van Amerike. No, taj osjećaj držanja tog komada papira, otvaranja, rasklapanja i napokon... čitanja odluke. Jedan od onih trenutaka koji se često viđaju na filmovima koji su najčešće popraćeni glasnim vriskom - bilo to od sreće ili razočaranja. Da, provjeravanje online jest brzo i lako i riješila bih se strepnje, ali opet, ne znam stvara li isti osjećaj kao papirnata omotnica. Znam da zvuči glupo zabrinjavati se hoću li čitati s papira ili ekrana, ali valjda imam želju raditi neke stvari koje viđam u filmovima, a mnogo ljudi s mog kraja nema tu priliku =) Debatirala sam sama sa sobom u vezi toga i mislila da ću čekati bar jednu odluku da dođe poštom. Ako stigne prije online odluka preostalih škola. Međutim, onda sam saznala da će zapravo sve moje škole javiti online prije nego dobijem ikakvu poštu. Onda sam počela razmišljati dal' da pričekam s gledanjem ranije odluke online i čekam dok dođe pravo pismo. Naravno, opet s uvjetom da stigne prije nego mi se stvore online odluke preostalih škola. Sad, stvarno bih voljela pričekati pismo i vidjeti hoću li dobiti tanku ili debelu omotnicu i ako dobijem tanku, što bi unutra pisalo (jer to može značiti bilo što), kako bih se osjećala itd. Do sada sam u životu imala dva takva pisma koja su mi stvorila napetost pri otvaranju i donjela mi šok i euforiju. Jedno od tog je bio rezultat za Ameriku prije dvije godine =) I valjda volim to iščekivanje. Hm. Znam sa sigurnošću da četiri škole imaju opciju provjeravanja rezultata na internetu. Za jednu sam čula da će Amerikancima slati samo poštu, a stranim kandidatima slati i e-mail jer bi predugo trebalo da pošta stigne do prekomorskih krajeva. A za jednu za koju sam se nadala da nemaju online odluke sam saznala da ipak imaju, ali ranije od ostalih škola. Morat ću vidjeti hoću li imati dovoljno jak karakter da odolim provjeravanju odluka online ili ću odmah skočiti pogledati. Uf.. bit će naporno, pogotovo ako nastavim lurkati po forumu i čitati ishode drugih ljudi :/ Još uvijek pokušavam ostati pozitivna, ali ovaj mjesec stvarno poljulja vjeru i samopouzdanje. Sva sreća da se ta neizvjesnost uskoro privodi kraju. Sretno mi, a naravno sretno i vama ako ste se kojim slučajem isto prijavili na faks u Americi i prolazite iste osjećaje kao i ja! P.S. Baš me zanima koliko se maturanata iz Hrvatske prijavilo negdje vani ove godine i prolazi iste muke kao i ja u slučaju Amerike! |
02.03.2008., nedjelja
FSO stipendisti 2008/2009
|
Baš sam danas vidjela na Facebooku da su prije 4 dana objavili imena dobitnika stipendija za 2008/2009. godinu. VIdjela sam da su ove godine tri cure odabrane za Englesku, četiri cure i jedan dečko za Ameriku. Bilo mi je baš drago pročitati da je upravo taj jedini dečko (kojeg ni ne poznam) među sedam djevojaka iz grada odakle je moj tata! :D Hvala curama koje su mi javile na mail da su prošle, svaka vam čast! Puno sreće, uzbuđenja, trajnih uspomena i avantura u daljnjem nastavku vašeg putovanja kroz razmjenu želim :) Još jednom, svima koji su se makar odlučili prijaviti i poslati prijave, čestitke za vašu hrabrost i želju da otiđete na razmjenu. Makar i ne prošli dalje, nadam se da je ovo iskustvo bilo poučno i donekle zabavno. :) Sad je na meni red da mi stignu rezultati. Još da prebrodim ovaj mjesec do travnja! Ah, radosno-anksiozno iščekivanje... P.S. Na kraju su mi javili da se onaj interview neće održati jer nisu mogli naći nikoga tko bi me mogao intervjuirati. Šteta, baš sam se veselila toj prilici, ali što se može. Sad moram poslati neke novosti koje bi mole koristiti prijavi i čekati i čekati~ Samoj sebi želim sreću! :D |
29.01.2008., utorak
senioritis & interview
|
Uf... nemate pojma kako mi se u posljednje vrijeme NIŠTA ne da. Tzv. senioritis me hvata. Senioritis is a colloquial term used in the United States and Canada to describe the decreased motivation toward studies displayed by students who are nearing the end of their high school careers. By definition, Senioritis is not due to the direct physiological effects of a general medical condition such as hypothyroidism or insomnia but is typically said to include: slowness, procrastination, apathy regarding school work, a feeling of entitlement or privilege and a tendency toward truancy, increased drug use, ... , cognitive impairments, and changes in sleep patterns. Many high school students find themselves in a type of lame duck situation: their plans are made and a new chapter in their life is about to begin, so finishing the current chapter (the current term separating them from graduation) becomes just a formality or "holding pattern." Even though high school seniors tend to be the bulk of the victims, high school juniors and sophomores are also known to have it. - Wikipedia Ništa mi se ne da, škola mi je postala ubitačna. Ne mogu se natjerati ni na što i praktički vegetiram još dok ne počne razdoblje ispitivanja... Uf... Anyways, baš sam se večeras dopisivala s nekim i taman govorim kako sam prilično sigurna da me više nitko neće kontaktirati za intervju, kad ono, 10 minuta poslije dobijem mail od još jednog faksa u kojem me kontaktiraju za intervju. Oh, ironijo. Nekako me zbunilo što škola govori o intervjuima na svojoj web stranici pa me lagana panika uhvatila; "Da li je to dobro? Loše?! Žele li me ovime približiti primitku ili se uvjeriti da me ne treba uopće ni razmatrati za primanje??!!!" Svi kažu kako intervju nema neke velike veze, te da isto ovisi i o osobi koja vodi intervju, ali o značenju intervjua u ovoj školi znam najmanje. Poznato je da intervieweri te škole, nazovimo ju škola C (sjećate se rivalstva sa prošlom školom? E, pa to je jedna od te tri škole), postavljaju dosta trick-pitanja preko koje se vidi kako kandidat razmišlja, je li svjestan okoline u kojoj živi, problema u svijetu i slično. Isto je poznato da dosta njihovih interviewera puno stalo do statističkih podataka (ocjene, testovi, izvannastavne aktivnosti. itd.) iako i to dosta ovisi od interviewera do interviewera. Javili su mi da nemaju nikog interviewera u mojoj zemlji, ali da ih obavijestim ako planiram putovati u stranu zemlju u skorije vrijeme. Tako da bih mogla imati intervju negdje vani, ali ako ne, da će se onda dogovoriti telefonski intervju. Netko je na CC-u baš rekao nešto o čemu nisam ni razmišljala: kako oni znaju da si to ti s prijavnice, ako te mogu čuti samo preko telefona? Valjda idu po tom "honor codeu" od kojeg zahtjevaju poštenje od svih svojih kandidata. Glupo je što me sad ovaj senioritis trese više nego ikad, jer sad nemam o čemu pametnijem razmišljati nego većinom samo o hrani, spavanju, crtanju i prijavama... I iskreno, to je loše. Jako loše. To me čini anksioznom, a sve bez razloga. Aaah, poslat ću odgovor uskoro, pa ću vidjeti kad i što... P.S. Makar ja bila lagano anksiozna i bezvoljna, sve me ovo još uvijek zabavlja. Ako i ništa ne ispadne od ovog (pliz pliz pliz da nešto ispadne!!!), zanimljivo je iskusiti sve ovo! :D |
22.01.2008., utorak
moj interview
|
Dakle, moj je interviewer trebao biti u gradu u nedjelju, poslovno, pretpostavila sam. Čitajući po CC forumu neki su spomenuli "googlanje svog ispitivača". Pomislih "zašto ne?" tek toliko da znam o čemu bih mogla razgovarati s njime. Kad sam proguglala, malo se prepadoh... Naime, sudeći po životopisu kojeg sam našla, moj interviewer je završio tri fakulteta, priča 6 jezika, radio svugdje po svijetu, pridonio u organiziranju ili uspostavljanju važnih međunarodnih poslova, bio predavač na fakultetu preko jedne ugledne organizacije, pravnik je, a i direktor firme! Zaboravila sam napomenuti da nije Hrvat, nego Amerikanac koji živi u Hrvatskoj već dulje vrijeme. Kad sam vidjela da je za dodiplomski studirao jedan od tri (moguća) usmjerenja koja sam navela u prijavnici, pomislila sam da je to možda razlog zbog kojeg su njega odredili kao mog interviewera. Pošto je poslovno bio u mom gradu, isprva mi nije mogao točno reći kad i gdje, pa me obavijestio sat prije intervjua o tome. "A kako ću vas prepoznati?" - "Pa... Imam takav i takav džemper i jedini sam koji sjedi ovdje" Večer prije sam dvojila da li da obućem traperice ili ne-traperice imajući na umu dress code iz Amerike. Da budem precizna, pravilo da su traperice neozbiljne i nepristojne za ozbiljnije prigode. Laknulo mi je kad mi je rekao da se nalazimo u kafiću. Ovog puta sam na pameti imala savjet jednog interviewera sa CC-ja koji je rekao da je u neformalnim mjestima u redu biti u trapericama. Smatrala sam da se u kombinaciji koju sam imala na umu mogu bolje izraziti, ali nisam htjela pretjerivati pa sam ipak odjenula dolčevitu, opet se prisjećajući dress codea i nekih logičnih savjeta za odjeću za intervjue opčenit. Uredno, čisto, ništa prenapadno, ako već biramo, neka to bude konzervativnija, ali udobna odjeća. Ništa što bi moglo odvraćati pozornost od razgovora, kosa namještena tako da ne smeta, a šminka lagana. Najvažnije, smiješak na lice. Na putu do tamo, pitala sam se kakav će to čovjek biti, nadajući se da neće biti neki hladan i preozbiljan, nego opušteni ugodan čovjek. Svim sam se silama trudila da nemam tremu i napominjala si da budem opuštena i budem prava ja. "Ništa lakše, kao da pričam sa starim prijateljem! Budi ja! Budi ja..." neuvjerljivo sam pokušavala uvjeriti samu sebe kako da to najbolje odradim. Kad sam došla u rečeni lokal, mislim da je pet muškaraca sjedilo unutra. Zbunjeno sam promatrala svakog od njih, pitajući se kojem od njih da priđem. Odmah sam eliminirala trojicu koja su sjedila zajedno i usredotočila se na preostalu dvojicu koja su nosila džempere. Jedan od njih u crvenom džemperu mi se činio prestar, ali pomislih "čemu suditi po izgledu, tko zna", a drugi mi se lagano činio kao poslovni čovjek. Nisam bila sigurna koji je od njih the man. Odlučila sam buljiti u čovjeka u crvenom džemperu čekajući da progovori ili napravi neku gestu. Čim je zinuo da dobaci nešto dečkima preko puta, izgledao je pijano i neartikulirano pa sam ga smjesta eliminirala. Nisam bila sigurna je li moj interviewer preostali gospodin (koji jest pogledao u mom smjeru kad sam ja ušla), ali nisam bila sigurna jesam li dobro upamtila opis koji mi je dao. Pošla sam van da vidim što sam zapisala, ali tom papiru ni traga! Odlučih opet ući i prići preostalom čovjeku. *zbunjeno teturanje po kafiću* "umm... hello...? jeste li vi... s faksa A...?" Pogodak! To je bio taj gospodin. Zbunjeno sam promrmljala nešto u stilu "jaooprostitenisamvasprepoznalaovajnisamznala" i lagano pristupila suprotnoj strani stola. Čim sam sjela, pogurnula sam pola kauča unazad. (taj lokal ima kaučeve uza zid, a ne stolice za sjedenje) Moj interviewer je lagano izbečio oči u čudu, pa počeo govoriti. Prva stvar koju mi je rekao jest da bi ovo trebao biti opušteni i informativni intervju: "Mnogo sam puta bio u tvojoj situaciji, znam kako je to, pa se ne brini!" Odmah mi je laknulo. Činio se dosta ugodan. U biti, uvijek u glavi imam predodžbu da su poslovnih ljudi, a pogotovo ljudi na važnijim pozicijama, vješti u komunikaciji, pa se nisam baš ni brinula da će nam razgovor zastajkivati. Na početku me uveo u razgovor pitajući me "Znači, tu živiš?" i onda lagano nastavili priču o gramatici nekih jezika i spcifičnosti izgovora istih. Naravno, onda je uslijedilo standardno pitanje: "Pa zašto si se baš odlučila prijaviti na Faks A?", "Što ti se posebno svidjelo?", "Zašto smatraš da bi ti obrazovanje na ovom fakultetu koristilo?", "Koji te smjerovi zanimaju" (pa smo malo pričali o odjelima i disciplinama koje me zanimaju), "Čime se osim škole baviš?" (nekako sam se i sama iznenadila činjenicom da sam se uspjela baviti svakakvom vrstom umjetnošću.) Onda sam nekako počela pričati o tome zašto me to veseli pa me nastavio ispitivati o aktivnostima poput "Zašto baš te aktivnosti" (Zapravo, često na ovakva pitanja ne znam odovoriti jer jednostavno neke stvari radim čisto iz užitka, a ne nekog dubljeg skrivenog značenja. Ili pak nisam nikad baš posebno razmišljala nego samo slijedila osjećaj. No, dala sam sve od sebe da to objasnim kako treba!), itd. Kad sam počela objašnjavati previše široko naširoko, uvijek je uspio vratiti razgovor na pravi put, pa sam bila zahvalna na tome. Ostatak intervjua smo proveli razgovarajući o faksu A. Imala sam cijelu listu pitanja i drago mi je da je na sve što je znao dao odgovor, a one za koje ne zna je iskreno i priznao da ne bi znao. Faks A je između ostalog poznat po rivalstvu s još dva faksa, B i C. Bilo mi je simpatično kako je moj interviewer bio silno ponosan na faks A i govorio sa zadovoljstvom o njemu, a i uvijek je u tom rivalskom duhu pokušao predstaviti faks A kao najbolji od ta tri: "Pohađao sam i A i B, pa ti mogu reći da je B ovakav i onakav u smislu stvari X, a od prijatelja koji su pohađali faks C sam čuo da je X tamo strašno loš, dok u A nema takvih problema nego je ovako i onako super i mnogo bolji nego B i C" Haha, :p Moram priznati da se jesam prijavila na rivalske fakultete, pa sam znala o tom rivalstvu (ali nikad mi takvo što nije bilo drago) pa sam se morala suzdržavati da izgovorim ono što o Faksu A misli SanSnova. Njega nisu ni malo zanimali moje statistike (prosjek, uspjeh na testovima i sve ine stvari koje sam već navela u prijavnici), već je htio saznati kakva sam osoba, kako razmišljam i što mi je važno u životu. Vjerojatno ono što je možda malo teže sročiti u prijavnici. Ne znam jesam li uspjela dati ikakve nove informacije osim onih koje sam već navela uprijavnici, al' eto, potrudih se! Odmah pri početku mi je rekao da on ne zna koliko intervju utječe na cijeli proces; nikad nije pitao i neće jer ga ne zanima. Isto tako da on ne zna niti ne može znati odluku odobora za prijave. Tijekom razgovora mi je također rekao da ne budem shrvana ili deprimirana ako me A bude odbio, jer to ne znači kraj života i da postoje i drugi odlični fakulteti na kojima bih mogla jednako biti sretna (u Americi prave silnu dramu oko toga pa je razumljivo zašto bi mi govorio ovo), ali ako budem primljena da mi toplo preporuča da prihvatim ponudu. U jednom početnom dijelu intervjua sam spomenula da sam ga googlala, na što je napravio lagano šokirani izraz lica. Kasnije (nakon razgovora) sam shvatila kako je to moglo zazvučati, pa se nadam da ga nisam previše izbezumila i da je razumio da ga nisam išla uhoditi. Jednostavno sam htjela naći više tema koje su mu poznate i o kojem bih ga pitala. Na kraju krajeva, moj interviewer se činio kao iznimno zanimljiva osoba. Čini mi se da onaj online životopis s googlea nije niti približno opisao sva njegova dostignuća i aktivnosti pa sam nekako ja htjela njega intervjuirati! (Nisam ni nastojala na tom intervjuu, ali ako ikad uspijem dobiti priliku, svakako bih voljela znati više o njemu) U jednom trenu sam ga pitala na koliko je to fakulteta studirao kad je uvijek spominjao "Pa kad sam studirao tu i tu...". Odogovor: "Više nego što možeš pojmiti". Čovjek obožava učiti i znati o raznim stvarima, nekoliko puta je ponovio "I'm a nerd" (haha) i rekao kako trenutno studira nešto preko online nastava. Svi ljudi s iste grupacije fakulteta kao faks A s kojima sam do sada imala prilike porazgovarati su tako učeni i iznimno zanimljivi. Nitko ne vodi neki monoton i bezvezan život, nego idu u daljnje pobjede uz pomoć svoje ambicije, talenta i inteligencije. Svaka im čast. Ako ikad dobijem priliku biti među takvim ljudima i biti dio njihove zajednice, smatrat ću se iznimno sretnom i blagoslovljenom. Interview smo proveli na engleskom iako se gospodin tečno služi hrvatskim. Bilo mi je drago što mi se nije obraćao kao da sam strankinja ili pak s visoka, nego normalno, kao ravnopravnoj osobi. Vjerujem da kod stranaca u ovakvim interviewima nastoje testirati tečnost u razgovoru i vjerojatno da vide zrelost da se živi daleko od doma. (to su samo moje spekulacije) Jedna stvar koja mi je pala na pamet kad sam pročitala činjenicu da 90% kandidata dobije priliku za intervju jest sljedeće: Okej, odobro za prijave ne može još znati tko će biti primljen, a tko neće, ali ako su se svi ti kandidati isto uspjeli upoznati s tim fakultetom kao što sam ja, znači li to da više od 80% ljudi pripremaju na veliko razočaranje kad ne budu primljeni??? Nekako smatram da je to malo okrutno da se kandidat tako "zaljubi" u taj fakultet samo da bi na kraju njegovi ili njeni snovi bili zdrobljeni. No, i to je život, I suppose. Sve u svemu, interviewer mi je pomogao da se bolje upoznam s fakultetom (o da, dobro ga je ispromovirao :D) i trenutno se faks A popeo na višu poziciju na mojoj listi željenih fakulteta (odnosno, ako upadnem!!!). Drago mi je da sam imala ovaj intervju i nadam se da sam uspjela predočiti sebe kakva jesam. Ako moj interviewer ikad naiđe na moj blog: "Hvala Vam na vremenu koje ste izdvojili u svom pretrpanom rasporedu, što ste bili dragi i ljubazni te strpljivi u odgovaranju svim mojim pitanjima. Uživala sam u Vašoj prezentaciji fakulteta, a i razgovoru općenito. Zbog Vas mi se fakultet mnogo više sviša sada" |
college interview
|
Prošlog tjedna sam bila ugodno iznenađena činjenicom da me netko nazvao u vezi intervjua za jedan faks. Naime, vjerovala sam da u Hrvatskoj žive ljudi koji su studirali na mojim željenim fakultetima, međutim, sumnjala sam da se itko od njih bavi dobrovoljnim intervjuiranjem kandidata. Tako da uopće nisam očekivala da će me itko kontaktirati za išta takvo i smatrala da sam završila s prijavom. Sad, da na početku odmah razjasnimo što je uopće college interview. Njih ne nudi svaku fakultet za dodiplomski studij. Postoje fakulteti na kojima je intervju obvezan, ali u mom iskustvu, većina njih uvijek kaže da pokušavaju pružiti intervju što većem broju kandidata (da učenici bolje upoznaju školu), ali da neimanje istog neće uopće naškoditi nečijoj prijavi. Kandidate koji će imati intervju se ne bira po nečijoj večoj vjerojatnosti da upadne na faks, već samo po regionalnoj zastupljenosti interviewera (ispitivača? Nekako mi to grubo zvuči, ali ne nalazim bolju riječ :/). Neki traže da kandidati sami ugovore intervju, međutim dosta njih sami kontaktiraju kandidate. Ako nekome ne bude ponuđen intervju, to znači da taj knadidat živi u regiji u kojoj ili ima previše kandidata za ispitati, ili ni jednog ispitivača u okolici. Čitajući po internetu, pročitala sam da intervju nosi samo malu težinu u cijelom tom procesu. Svi vele da mogu samo pomoći (ili ne napraviti ništa), a naškoditi samo u rijetkim iznimnim slučajevima kao npr. ako se kandidat lažno predstavio u prijavnici itd. Ispitivači (interviewer) su najčešće ljudi koji su završili tu školu i koji najčešće volontiraju za to (ponekad ih i plačaju), a nekad i sami članovi odbora za prijavu (admissions committee). Uglavnom, mene je nazvala interviewerova tajnica i rekla mi da zove u vezi intervjua za (nazovimo ga) faks A. Obavijestila me da će to biti informativni intervju, odnosno prilika za mene da saznam više o tom faksu. S tvarno to nisam očekivala pa mi je naravno bilo vrlo drago! Bacila sam se na temeljitije istraživanje o faksu A da bih mogla sastaviti pitanja koja će mi razjasnitit eventualne nejasnoće u vezi onog što nađem na webu ili u brošuri. Čitala sam da su najčešća pitanja "Zašto faks A?", "Čime se baviš?", neka čudna pitanja koja će pokazati kako mislite i slično. Očekivala sam da neće toliko htjeti znati o meni, no možda sam bila u krivu. Malo o meni, malo o faksu bi bilo točnije. Korisni linkovi za pripremu: College Confidential forum (potražite teme u podforumu svog željenog fakulteta ili pak u "College Admissions" podforumu) Članci na Princetonreviewu (pogledajte i ostale članke koji savjetuju o intervjuu, a linkani su na donjoj polovici te stranice) |
11.01.2008., petak
rock šalabahter
|
Na dan 26.12.2007. u Lazaretima se održao humanitarni koncert "Rock Šalabahter" čiji su prihodi bili namijenjeni za obuku pasa vodiča. Jeste li znali da je za obuku jednog psa vodiča potrebno 50,000.00 kn? Jeste li znali da u Hrvatskoj još 70 ljudi čeka na svog psa vodiča? Glavni pokretač ovog humanitarnog koncerta je profesor Toni Prusina. Drugi dio ove godišnje humanitarne akcije se sastojao i od prodaje ručno rađenih božićnih ukrasa i domaćih kolača u organizaciji 4.b razreda Gimnazije Dubrovnik. Nakon što su učenici proveli prva tri dana Božićnih praznika u školi lijepeći pastu, savijajući žice, oblikujući glinu, sprejajući ukrase i podove uz puno zabave i smijeha - što zbog atmosfere, što zbog prevelikog ispravanja ljepila i spreja u zrak - uspjeli su skupiti prihod od 4237,35 kn od prodaje ukrasa i domaćih kolača koji će 100% biti donirani. Nadalje, 4.b je osvojio 5000kn od županije za organizaciju ovogodišnje humanitarne akcije zbog uspješno odrađene akcije prošle godine. Slike našeg rada će uslijediti uskoro, pa se vratimo mi koncertu. Kad sam ja odlazila, rekli su mi da je preko 300 ljudi došlo na koncert. Ne znam koliko smo skupili te noći, ali ono što je sigurno jest da smo nadmašili prošlogodišnju donaciju od ~3500kn (prodaja+koncert)! Uz glavne zvijezde večeri, El Televisor, nastupili su i Totalna drama, te po prvi put i Agresivna manjina. Koncert je hrabro otvorila Agresivna manjina svojom premijernom izvedbom!        Svaka čast, uspješno ste zagrijali publiku!!!  Usliedili su Totalna drama     Na posljetku i El Televisor!  Atmosfera? Prefantastična.  Svaka čast, cure i dečki! :) PS Sljedeći put kad vidite Bubi, recite joj da je najveća rock zvijezda ovog kraja ;) |
